Dana 1. travnja 1785. car Josip II. odlučio je Karlobagu priznati položaj slobodne morske luke. Za grad pod Velebitom bila je to važna promjena carinskoga položaja, potvrđena službenim objavama u Linzu i Grazu. Ipak, riječ „slobodna” nije značila odsutnost svih pristojbi i propisa: tijekom desetljeća mijenjali su se opseg povlaštenoga područja, carinski putovi i pravila trgovine. Sačuvani dokumenti omogućuju da tu povijest pratimo od carske odluke iz 1785. do zakona koji je 1. siječnja 1880. Karlobag uključio u zajedničko austro-ugarsko carinsko područje.
Karlobag među slobodnim lukama
Vijest o novome položaju Karlobaga širila se službenim okružnicama. U Linzu je objavljena 8. travnja 1785., a u Grazu dan poslije. Obje prenose istu odluku Josipa II., donesenu 1. travnja: i Karlobagu treba priznati povlastice slobodne luke. Dva sačuvana otiska tako nam omogućuju da jednu carsku odluku pratimo kroz njezine službene objave.
U tim je kratkim objavama sadržana važna promjena: Karlobagu se u carinskim poslovima priznaju povlastice ostalih slobodnih morskih luka Austrijskog i Ugarskog primorja. Njegovo ime tako ulazi u krug luka s posebnim carinskim položajem. Same okružnice ne razrađuju postupanje sa svakom vrstom robe, nego objavljuju carsku odluku i prava na koja se ona poziva.
Povlastica je otvarala novo poglavlje, ali riječ „slobodna” nije značila da u luci prestaju vrijediti sva davanja i pravila. Kasniji dokumenti uz poseban carinski položaj bilježe i pristojbe za brodove, carinske ceste i službene postaje. Kroz njih se može pratiti kako se položaj Karlobaga tijekom vremena mijenjao.
Povlastica kroz desetljeća
Tri godine nakon proglašenja Karlobag ponovno nalazimo među povlaštenim lukama. Vijest objavljena u Gazette de France 1788. navodi da novi opći carinski pravilnik ostavlja na snazi povlastice Trsta, Rijeke, Bakra, Kraljevice, Senja i Karlobaga. U toj vijesti Karlobag stoji uz Trst, Rijeku i susjedne primorske luke: povlastica dodijeljena 1785. i dalje se izričito priznaje.
Sredinom 19. stoljeća dokumenti otkrivaju promjene unutar toga posebnoga položaja. Prema uredbi Ministarstva financija od 11. prosinca 1855., najvišom odlukom od 15. listopada 1852. slobodna lučka područja Senja i Karlobaga ograničena su na manji opseg. Uredba ih pritom naziva carinskim enklavama — izdvojenim carinskim područjima.
Promjena se odnosila i na carinsku službu na putovima prema unutrašnjosti. Uredba bilježi promjene carinskih cesta i ureda, na snazi od 1. travnja 1855.: ukidanje dvaju sporednih carinskih ureda te promjenu ovlasti postaje na cesti Karlobag – Gospić. Iza službenoga izraza „ograničenje područja” tako stoje konkretne promjene u rasporedu carinske službe.
Iste godine Karlobag se spominje i u britanskoj službenoj obavijesti. Od 1. svibnja u lukama Vojne Hrvatske, među kojima je Carlobago, naplaćuju se jednake tonažne pristojbe kao u drugim lukama austrijske obale. Obavijest, objavljena u Londonu i Edinburghu, govori o davanju vezanom uz brod. Sama po sebi ne objavljuje ukidanje statusa slobodne luke.
Uoči promjene: roba, zalihe i rokovi
Posljednjih dana 1879. velika promjena carinskog sustava dobila je sasvim svakodnevno lice u odredbama zakona. Za posljednji tjedan prosinca propisana je prijava trgovačkih zaliha robe, ali i određenih privatnih zaliha šećera, piva i žestokih pića. Prijelaz u novi sustav značio je vrlo konkretna pitanja: što prijaviti, koja davanja podmiriti i koliko vremena zakon ostavlja za prilagodbu.
Sačuvani prijedlog Zastupničkog doma, izmjene Doma velikaša, izvješće Gospodarskog odbora i usuglašeni tekst omogućuju da pratimo kako su se ta pravila oblikovala. U središtu dijela rasprave našlo se pitanje kako stanovništvu olakšati prijelaz. Dom velikaša 3. prosinca predlaže povećanje praga za prijavu privatnih zaliha šećera s 25 na 50 kilograma, a piva s 50 na 100 litara. Za žestoka pića prag ostaje 25 litara. Za odgodu plaćanja predlaže se godina umjesto pola godine, a za carinsko skladištenje dvije godine umjesto jedne.
Iza tih količina i rokova nalaze se trgovine, skladišta i kućne zalihe obuhvaćene propisom. Zakon je tražio pisanu prijavu, a zatim službeni pregled i potvrdu o utvrđenoj robi. Za pregled je trebalo prijaviti i, na zahtjev službenika, otvoriti prostorije u kojima se roba čuvala: trgovine, skladišta, šupe i podrume. Tako zakonski tekst približava sasvim konkretan dio svakodnevice na koji se promjena odnosila.
Gospodarski odbor 10. prosinca podupire izmjene, obrazlažući ih pravičnim olakšicama stanovništvu i potrebama provedbe. U usuglašenom tekstu rok za zahtjev za privatno skladište pod carinskim zatvorom pomaknut je s 10. na 20. prosinca. Uz odluku o novome carinskom položaju oblikovana su, dakle, i pravila koja su određivala vrijeme za prilagodbu: rokovi prijave, mogućnost skladištenja i odgoda plaćanja.
Prvi dan novoga carinskog poretka
Konačni zakonski članak LV. iz 1879. potvrđen je 20. prosinca, a proglašen u oba doma 24. prosinca. U prvoj odredbi ponovno zajedno susrećemo pet luka: Martinšćicu, Bakar, Kraljevicu, Senj i Karlobag. Sve se od 1. siječnja 1880. uključuju u opće austro-ugarsko carinsko i trgovačko područje.
Time se mijenja granica između dotadašnjih izdvojenih područja i ostatka zajedničkoga carinskog prostora. Zakon određuje da promet među njima postaje potpuno slobodan i bescarinski, dok se na uključena područja proširuju odgovarajući carinski zakoni i propisi. Za Karlobag je taj datum označio završetak izdvojenoga carinskog položaja koji ova izložena građa prati od odluke Josipa II.
Za zalihe koje su dočekale promjenu predviđena su posebna pravila. Roba podložna carini trebala se ocariniti, osim ako se dokaže da potječe iz zajedničkoga područja ili da je već uredno ocarinjena. Za određene zalihe piva, šećera i žestokih pića određena su davanja i iznimke. Zakon je dopuštao i odgodu plaćanja uz osiguranje te skladištenje pod propisanim uvjetima.
Promjena je zahvatila i porezna pravila, ali davanja nisu počinjala tek tada. Prateći zakonski članak LVI. izričito ukida dotadašnji način oporezivanja uvoza žestokih pića na ta izdvojena područja. Istodobno na proizvodnju piva, žestokih pića i šećera od domaćih sirovina proširuje porezna pravila koja vrijede u ostalim dijelovima ugarskoga državnog područja. Dotadašnje posebne odredbe tako ustupaju mjesto zajedničkim pravilima.
Zašto je povlastica prestala? Iz odredaba koje ovdje prikazujemo vidi se povezivanje dotadašnjih izdvojenih područja u zajednički carinski i porezni sustav: uklanja se carinska granica prema njegovoj unutrašnjosti, a proširuje primjena zajedničkih propisa. To je promjena koju možemo pratiti iz samih zakona. Njihove odredbe podrobno uređuju prijelaz; šire političke i gospodarske razloge odluke potrebno je tražiti u njezinu obrazloženju i drugim izvorima.
Prvoga dana 1880. završava posebno carinsko poglavlje Karlobaga. Zakon pritom ne određuje zatvaranje luke: mijenja pravila pod kojima je ona uključena u širi carinski i trgovački prostor. Kakve je to posljedice imalo za kasniji promet i gospodarstvo grada, ovi zakonski tekstovi sami ne otkrivaju.
Drugi tragovi lučkoga života
Uz dokumente o povlastici sačuvani su i drugi tragovi trgovine i pomorskih pravila. Jedan nas vodi u 1782., prije proglašenja slobodne luke: vijest o soli bilježi posebno postupanje prema vojnom području Senja i Karlobaga. Drugi se nalazi u Azunijevu djelu iz 1805., koje Karlobag povezuje s pomorskim ediktom Marije Terezije iz 1774. Svaki osvjetljava svoj dio lučkoga života — trgovinu određenom robom ili pravila pomorstva.
Parlamentarni spis o mineralnom ulju iz prosinca 1879. pokazuje kako se uključenje luka povezivalo i s drugim propisima. Dom velikaša predložio je da se zakon o mineralnim uljima od 1. travnja 1880. primjenjuje istodobno na cijelom zajedničkom carinskom području, računajući da će do tada i navedene luke već biti njegov dio. Taj se travanjski datum odnosi na poseban propis o mineralnim uljima; za uključenje Karlobaga zakon je odredio 1. siječnja 1880.
Povijest slobodne luke Karlobag nije samo povijest jedne carske povlastice. Od kratkih okružnica iz 1785. do opširnih zakonskih odredbi iz 1879., ime grada pojavljuje se u dokumentima o carinama, brodovima, robi, skladištima i putovima prema unutrašnjosti. Ti izvori danas otkrivaju gotovo stoljeće posebnog carinskog položaja: njegovu dodjelu, daljnje priznavanje, ograničavanje povlaštenoga područja i konačno uključenje u zajednički carinski sustav početkom 1880. godine. Luka nije prestala postojati; promijenio se pravni okvir njezina poslovanja. Kakve su bile dugoročne posljedice za gradsku trgovinu i gospodarstvo, pitanje je za daljnje istraživanje.
Napomena o izvorima: uz svaki sken razlikuju se prijevod i sadržajni sažetak. Pojedine stranice sadrže i susjedne dokumente ili vijesti koji ne pripadaju ovoj temi.
